Proizvođači koji siju veće površine pšenicom, trebali bi u sjetvenoj strukturi imati sorte različite dužine vegetacije, jer različite vremenske prilike pogoduju različitim sortama.
Rani rokovi sjetve u pravilu imaju manje nedostataka u usporedbi sa zakašnjelim rokovima. Takva agrotehnička mjera može imati svoje opravdanje ukoliko se iz organizacijsko-tehničkih ili nekih drugih razloga sjetva svih površina na nekom gospodarstvu ne može obaviti unutar optimalnih rokova. U ranim rokovima sjetve uglavnom je moguća vrlo kvalitetna predsjetvena priprema tla, što omogućuje dobro i ujednačeno klijanje i nicanje usjeva.
Količina sjemena potrebnog za sjetvu unutar ranih rokova može se stoga osjetno smanjiti u usporedbi s onom koja se uobičajeno primjenjuje u preporučenim, a posebno u zakašnjelim rokovima sjetve. Niže norme sjetve su moguće zbog znatno manjih gubitaka u nicanju. Osim toga duže je i jesensko razdoblje do ulaska u zimu, što omogućava jaci rast i razvoj usjeva. Stoga se primjerice sjetva pšenice u ranim rokovima može obaviti sa svega 150 do 200 kg sjemena po hektaru ovisno o specifičnoj veličini (masi) sjemena pojedine sorte što su značajno manje količine sjemena od uobičajenih. Time je moguće ostvariti veću ekonomsku dobit budući da su se smanjila ulaganja u proizvodnju.
Povećanjem broja dana jesenske vegetacije, što je slučaj u vrlo ranim rokovima sjetve, usjevi ozimih žitarica mogu jako izbusati i stvoriti veliku vegetativnu masu. To nepovoljno utiče na njihovu otpornost na niske temperature tokom zimskog perioda, a posebice tokom januar i februar kada usjev prelazi u tzv. generativnu fazu kada je znatno osjetljiviji na niske negativne temperature (<-10°C). Međutim, problemi ove vrste su od sve manje važnosti zbog globalnih procesa zatopljenja koji nisu zaobišli ni naše krajeve pa su nam nažalost i zime sve toplije.
Samo optimalni rokovi sjetve omogućavaju dobro klijanje, nicanje i razvoj usjeva u cilju ostvarenje najpovoljnije fenofaze za ulazak u zimski period, a to je početak busanja s jednim do tri izboja ovisno o kulturi. Sjetva unutar optimalnih rokova je naročito važna kod ječma i raži budući da ranije prelaze u vlatanje i klasanje u proljeće. Stoga kod tih kultura moramo obavezno osigurati zadovoljavajuće nabusavanje u jesenskom razdoblju.
Kasna sjetva (tijekom studenoga) redovito se provodila u razdoblju prije 20-30 godina kada su naša velika domaćinstva bila slabo opskrbljena mehanizacijom. To je imalo za posljedicu i više od 30 sjetvenih dana tijekom jeseni. Danas je najčešći razlog zakašnjelih rokova sjetve neodgovarajuća pretkultura (primjerice kukuruz za suho zrno ili šećerna repa) koja prekasno napušta parcelu pa se obrada tla za ozime žitarice ne može pravovremeno obaviti.
Pročitajte: Osnovno đubrenje i prihranjivanje pšenice
U kasnijim rokovima sjetve sije se nešto dublje čime se želi podstaknuti formiranje čvora busanja na većoj dubini, a na taj način se mogu smanjiti štete od golomrazice. Međutim, uslijed visoke vlažnosti tla koja je karakteristična u kasnim rokovima sjetve predsjetvena priprema tla u pravilu nije zadovoljavajuća. U slabo pripremljenoj sjetvenoj posteljici sjeme dijelom ostaje na površini tla, a dijelom je nedovoljno pokriveno. To može rezultirati u osjetno reduciranom i neujednačenom nicanju.
Nadalje, odmicanjem od optimalnih rokova ulazimo sve dublje u jesen kada dolazi do pada temperatura zraka pa se usjev sporije razvija i raste. Štoviše, nicanje ponekad može nastupiti tek ispod snježnog prekrivača. Usjev iz kasnih rokova sjetva ulazi nedovoljno razvijen u zimski period kada biva izložen čitavom nizu nepovoljnih vanjskih čimbenika (niskim temperaturama, stajaćim vodama, sriježi i dr.), a što može izazvati znatna oštećenja i ugibanje biljaka. Slabo razvijen usjev neće pretrpieti nikakva oštećenja samo u slučaju natprosječno toplih zima s malo oborina. Sve ozime žitarice su najosjetljivije na izmrzavanje u periodu klijanje-nicanje pa najveće štete mogu nastati pri prekasnoj sjetvi u jesen.
Tek iznikle biljčice lako ugibaju pri niskim temperaturama budući da nemaju formiran čvor busanja, a konus rasta im je nedovoljno zaštićen listovima. Potencijalne štete od izmrzavanja znatno umanjuje prisustvo snježnog pokrivača koji je dobar toplinski izolator. Pri identičnoj temperaturi zraka, minimalna temperatura tla na dubini čvora busanja je tim viša što je veća debljina snježnog pokrivača.