Petak, 21 Juna, 2024
spot_img
NaslovnicaMagazinPriče sa selaZanat koji izumire: Nekad se toliko zarađivalo da mi nije trebala Njemačka

Zanat koji izumire: Nekad se toliko zarađivalo da mi nije trebala Njemačka

UKLJUČITE SE U NAŠU VIBER ZAJEDNICU

Paljenje krečnih peći, po kome se znalo da je jesen stigla u okolinu manastira Sv. Trojice nadomak Bijeljine, u narodu poznatijem kao Tavna, već odavno je slika koja postoji samo u obrisima. Desetine ovdašnjih krečara, pritisnutih teretom godina, zatvorilo je svoje furune, a mlađi taj posao nisu prigrlili, jer teško je lomiti kamen, prevoziti ga, slagati i peći.

A od tog kamena iz okolnih brda, posljednjih „majevičkih trzaja”, dobijan je najbolji domaći kreč, bijel kao golubica, a jeftin.

Krečom se bavio moj đed, otac, a ja od ‘77, ‘78 godine počeo. Kupio tad kamion “tamić” i krenuo s tim.  Vozio sam u Suboticu, Novi Sad, Pazovu, Batajnicu, svuda po Srbiji, a ovdje kod nas u Zvornik, Kozluk, gdje god je bila pijaca. Tad se zarađivalo, nije trebala Njemačka. Do ‘87, ‘88 godine, a onda je počelo da staje. Počinje rat, a kasnije je sve to pojela pojava kreča u prahu i drugih “hemija” koje se koriste po kućama”, započinje u jednom dahu priču Mikan Petrović (66), jedan od posljednjih krečara u Banjici.

Mikan Petrović

U detalje objašnjava kako se radilo u krečanama, i priznaje “da nije bio majstor za slaganje, ali je znao peći”. Kamen se, kako navodi, peče u okrugloj šamotnoj peći koja je poput zemunice. Gotovo je cijela ukopana u zemlju. Izgrađena je od šamotne opeke te zatrpana zemljom.

“Treba šest, sedam sati da se kamen složi, a 24 sata da ga ispečeš. Treba 15 kubika drveta, a oko 50 sati za sve da bi na kraju mogao natovariti kreč i voziti ga. Ja nisam znao složiti kamen, za to su bili majstori koje smo angažovali. Bili su naš Mišo, Jovan s Kose gore i Bego s brda, iz Teočaka. To su bili majstori. Ja sam znao ložit, jara bude i preko 1.000 stepeni, a kamen mora gore, kad izlazi jara da se vidi da bude žut ko limun”, objašnjava nam Mikan.

Vagu staru još ima, bijela je kao znak da Mikan još ponekad naloži poneku krečanu.

“Vidiš ova brda okolo naših kuća, sva su u kamenu. Naš tavnjanski krečnjak, posljednjih godina, u proljeće naložim dvije tri krečane i to je sve. Isturim 18 tona i to je to. Imam neke ljude sa Sokoca koji dođu ovdje, kupuju i voze gore i prodaju. Zamrijeće to sve kada mi pomremo, nas nekoliko starijih”, priča Mikan.

Mikanova porodica se danas bavi poljoprivredom, obrađuju više od osam hektara.

“Stariji sin mi je Modriči, tamo živi sa suprugom, imam dvoje unučadi, sa mnom je mlađi sin, završio je školu za PTT montera, nema još posla. On i ja obrađujemo zemlju, bavimo se stočarstvom. Imamo četiri krave, četiri krmače, zimenjake, prasice. Sijem 30 dunuma kukuruza, a kupusa pet šest. Imam više od 80 dunuma zemlje. Kupus prodajemo po pijacama, a imamo i nekoliko prodavnica koje nam otkupe. Prasce prodajemo kod kuće. Znaju ljudi za mene, pa mi dođu kući”, dodaje setno na kraju ovaj vrijedni čovjek podno manastira Tavna.

Izvor: InfoBijeljina

POVEZANI ČLANCI

NAJNOVIJE VIJESTI