Četvrtak, 13 Juna, 2024
spot_img
NaslovnicaAgro vijestiOVAJ ČOVJEK JE PRIJE 30 GODINA OTIŠAO U ŠUMU: Živi u drvetu,...

OVAJ ČOVJEK JE PRIJE 30 GODINA OTIŠAO U ŠUMU: Živi u drvetu, liječi se vatrom i vodom, a evo šta kaže o modernom svijetu

UKLJUČITE SE U NAŠU VIBER ZAJEDNICU

Prije 30 godina, Mik Dodž (68) je odlučio da napusti moderni svijet, a novi dom našao je u prirodi poluostrva Olimpik, nadomak američke države Vašington.

Ovo je priča o čoveku koga zovu i Veliko stopalo.

Mladost je proveo putujući po Americi i svijetu sa ocem, marincem Ronaldom. Maturirao je na srednjoj školi Kubasaki u Okinavi, u Japanu. Nikad nije studirao, ali, kaže, voli da čita knjige.

Radio je kao mehaničar na velikim brodovima kada je, kako kaže, izuo cipele, rješio da hoda bos i otisnuo se u divljinu.

Bekstvom u prirodu započeo je “istraživanje fizičke aktivnosti”, a s godinama nestali su njegovi hronični problemi – bol u stopalima i leđima, a i srce mu je u vrlo dobrom stanju otkako je postao bosonogi nomad.

“Boljele su me noge. Imao sam kriva, deformisana stopala i noge. Boljelo me tako jako da sam jedva mogao da hodam, a uvjek sam šetao i trčao kako bi se nosio sa stresom modernog života, kako bi pronašao smisao. Otišao sam kući da izlječim noge. Prateći noge iskoračio sam iz izolacije savremenog svijeta i sletio na zemlju. Rezultati su došli brzo. Ne samo da su mi noge ozdravile, bol u leđima, bol u vratu i najbolje od svega, bol u srcu je nestao, više nisam bio u sljepoj trci, iskoračio sam iz sjedećeg, stresnog, punog sedativa, osiguranog življenja u modernom svijetu”, kaže slikovito Mik Dodž.

On u prirodi redovno vježba. Umjesto tegova i skupe opreme koristi kamenje i drveće, često pješači, a čak podučava i učenike svom stilu života. Ljudi koje sreće mu često pozajme i koju knjigu.

Ako knjiga nema smisla, zasadim za nju jedno drvo i onda je koristim kao toalet papir. Ako knjiga valja, zasadim drvo i dam knjigu nekom drugom”, rekao je.

Mik živi u šupljem drvetu i kaže da mu moderna civilizacija ne nedostaje.

“Ne nedostaje mi. Ne postoji način da pobegnete od nje. Zato sam razvio telesnu fitnes vježbu kako iskoračiti u nju i iz nje, iskoračiti iz zidova, mašina, elektronike, društvenog žamora na neko vrijeme, prizemljiti se natrag u prirodni tok zemlje, a zatim se vratiti nazad. Na jednom od mojih dugih trkačkih potraga s mojim golim tabanima u visoravnima Olimpusa, dobio sam lekciju od planine. Bilo je to početkom zime. Pao je snijeg i skoro sam izgubio prste na nogama. Nisam imao obuću sa sobom. Hodao sam 30 milja. Rasjekao sam svoju kožnu jaknu i napravio set mekanih čizama da zaštitim svoje noge. Tada sam shvatio da je bolje promjeniti stav i zavjet o golim stopalima. To je bila moćna lekcija. Naučio sam značenje i mudrost stare izreke mojih starih: “Nemojte izbaciti bebu zajedno s vodom iz kade”.

On, međutim, kaže da mu zime u divljni ne padaju toliko teško.

“Ne postoji mnogo toga što ja ne jedem. Ja sam svaštojed, mogu da jedem raznoliku hranu, što takođe znači da sam naučio kako da postanem sakupljač. Međutim, naišao bih i na losa kojeg je ubila puma. Kad puma ubije losa, cijela šuma dođe da jede. Ja sam učinio isto. Često skupim s puta divljač pregaženu automobilima. Mnogi ljudi se boje takve hrane, a ipak jedu sušeno meso, a to je ništa drugo nego osušeno meso na suncu. Dakle, ono što jedem tokom normalne nedelje menja se u zavisnosti od toga na koja ću tri terena da pođem. Ipak, postoji jedna vrlo “duhovna” hrana koju sam pokušao da zadržim u svojim tajnim skladištima – keks s komadićima čokolade. Moja baka me navukla na njih”, otkrio je.

Kad se razboli Mik se liječi vatrom i vodom.

“Uostalom, svi smo hodajuće vreće vode. Shvatio sam onda kada sam bio s ljudima iz grada, dobio bih prehladu ili grip. Otišao bih natrag u moju šumu da pijem vodu i potopim cijelo tijelo u ledenu vodu. Postoje mnoge vrste gljiva, ljekovitog bilja, itd. koje se koriste za liječenje…”, objašnjava.

Poštovanje je slaba riječ za ono što osjeća prema Zemlji.

“Jedna od lekcija koje sam naučio na jednom od mojih dugačkih potraga u divljini bila je da se oslobodimo od polarizacije u savremenom svijetu. Ljudi uvjek pokušavaju da vas stave u kutiju. Tražio sam šta ima smisla, šta mi odgovara i integracija divljine i pitomosti mi je imala smisla. Dakle, naučio sam da pronalazim i pratim srednji put, srednji način. Nije lako s vremena na vrijeme pronaći srednji put između modernog svijeta i Zemlje. Ali, to je zabavno i avanturistički”, kaže Mik.

On modernom čovjeku poručuje da “iskorači iz svoje kutije za cipele i prošeta kroz stanište, kroz lokalno područje”.

“Kada to učinite, možda ćete početi da primjećujete neke jednostavne stvari. Šta će se dogoditi kada počnete da sljedite svoje noge? Nemam pojma, niko nema. Znam samo svoju priču. Ali, ja isto tako znam ovo: Svi smo mi pripovjedači, pa se nadam da će ljudi izaći iz cipela dovoljno dugo da osjete sjećanja, razviju praksu oporavka i započnu obnovu svog hodanja Zemljom”, zaključio je.

Izvor: Kurir

POVEZANI ČLANCI

NAJNOVIJE VIJESTI