Ovih dana Jovo obavlja posljednje pripreme za orezivanje voćnjaka od trideset hiljada stabala kruške ‘viljamovke’. Nada se da će rezidbu i agrotehničke operacije obaviti u optimalnom roku.
Voćnjak je u dobroj kondiciji. Riječ je o desetogodišnjem zasadu kruške. Zanimljivo je da je svako stablo prošlo kroz moje ruke više puta, još od sjemenke kada sam sijao podloge, pa kalemio, presađivao i sadio na sadašnje mjesto.
Priznaje Lepir.
Ovaj voćar nekada se bavio kalemarstvom. Kroz njegovu kalemrasku radionicu prošlo je više stotina hiljada kalemova. Danas su to plantaže u punoj kondiciji od Prijedora do Bijeljine i Ugljevika, Tuzle i Sarajeva. Njegovim sadnicama formirani su i voćnjaci u susjednoj Hrvatskoj.
Okačio sam kalemarski alat o klin. Dosta je. Kompletan urod kruške predajem u industrijsku preradu, nešto ostavim sebi za rakiju, za vlastite potrebe.
Priča Jovo Lepir.
Osnivač i direktor dva ugledna preduzeća
U punom naponu snage Jovo Lepir bio je osnivač, a potom i direktor dva značajna preduzeća. Riječ jeo ‘Plantažama’ i gradiškom ‘Autoprevozu’. Danas ni jedno više ne postoji i Jovo se sa sjetom prisjeća dana kada je rukovodio ovim preduzećima.
‘Plantaže’ su bile najveći proizvožač voća u regiji, ‘Autoprevoz’ prevoznik po kome su se mogli satovi navijati. Danas ne postoji ni jedno i to isključivo zbog ljudskih slabosti. Žao mi je, ali olakšavajuća okolnost je što je iza ‘Plantaža’ ostala čitava plejada sjajnih agronoma, tehničara i voćara. Na njima počiva voćarstvo ovoga kraja.
Konji su Jovina velika ljubav
Jovo potiče iz ugledne porodice Lepir iz srbačkog sela Bajinci. U Bajincima je konjarstvo i danas zastupljeno. Od kada je prohodao Jovo je uz zapregu i konje.
Imam tri fijakera i rasne konje. Sa Pavlom Gajićem i Vojom Kovačevićem poodavno sam formirao Konjički klub ‘Posavko’. Čestuo upregnemo konje u fijakere, nakrivimo šešire i krenemo na Motajicu, do manastira osovica. Tamo ostanemo po tri dana. Volim zapregom otići i do rodnih Bajinaca, u obližnje Rogolje, na vašare.
Na jednom od tri fijakera, nabavljenom sredinom prošloga vijeka negdje u Vojvodini je grb porodice Lepir.
Jovo kaže da će čim oreže kruške i obavi ostale poslove u voćnjaku, u fijaker staviti sijena, rakije, slanine, domaćeg hljeba i kobasice i sa prijateljima krenuti put Osovice. Kilometri za njega ne predstavljaju prepreku,važno je da je šešir nakrivljen, da su konji potkovani i prijatelji orni za put.