Iako možda rado nosite nakit od ćilibara, vjerovatno nista sigurni sta je on u stvari. Ćilibar ili jantar je paleontološka smola.
Prije nekoliko miliona godina vode mora i okeana su nepresatno zalivale vječno zelene šume magnolija, palmi, hrastova i dugoigličastih jelki, lomeći ih. Drveće je na povrijeđenim mjestima “plakalo”, tj. ispuštalo smolu, kojom je oblagalo svoje rane, pukotine i prelome.
Vremenom, drveće je umiralo, propadalo i nestajalo, a smola, nekada žitka i ljepljiva, lagano se pretvarala u kamen, neponovljive ljepote, ćilibar.
Ima ga oko 60 vrsta, a može se naći u Sibiru, na priobalju baltičkih zemalja, u Poljskoj, Bjelorusiji, Engleskoj itd.
On se iskopava, ali ga povremeno u vremenu velikih bura izbacuje i more. Nepravilnog je oblika od kapljičastih do pogači sličnih komada koji mogu teški i preko 10 kg.
Boja mu je zaista osobita i varira od prozirno žute kao med, do vino žute, crvenkasto mrke ili sasvim mrke.
Zbog svoje raskošne ljepote zapao je za oko još drevnim narodima. Kinezi su ga smatrali simbolom, hrabrosti i nazivali ga “tigrovskom dušom”, a u Grčkoj je bio posvećen Apolonu-Heliju, zbog prozračnog sjaja koji podsjeća na Sunce. U toj zemlji imao je i ulogu talismana; Njegovo ime elektrum znači “ja štitim”. Jantar je u svim periodima ljudske istorije smatran lijekom za sve.
Evo kako glasi jedan antički tekst o njemu :
“Jantar pokazuje blagotvorni uticaj na djecu, koja ga stavljaju u vidu amuleta, korstan je u svakom uzrastu kao zaštitno sredstvo od bunila i kao lijek za otežano mokrenje. Ako se ćilibar zlataste boje nosi oko vrata liječi groznicu i druge bolesti, a ako se usitni u prašak i pomiješa sa medom i ružinim uljem, liječi bolesti uha. Umućen sa atičkim medom, pomaže oslabljenom vidu, a sa smolom mastikovog drveta liječi želudačna oboljenja”
Ćilibarom se pročišćavao vazduh i liječila grlobolja, astma, vrtoglavica, histerija, nesanica i još mnogo drugih bolesti tokom čitavog srednjeg vijeka i docnije.
Martin Luter je uvijek nosio komad ćilibara u džepu kao predohranu kamena u bubrezima.
U Francuskoj među damama bila je popularna vodica protiv nesvjestice, “Eau de lis”, u kojoj je jantarno ulje bilo glavni sastojak. Muštikla od ćilibara imala je za cilj da svojim baktericidnim dejstvom onemogući prodor štetnih mikroorganizama u disajne organe. Ipak, najveću popularnost jantar doživlajava u prošlom vijeku, kada se pojavio čuveni napitak “Lamervajn”, u kome je on bio jedini poznati sastojak, piće je imalo još i zvučni naziv “Eliksir besmrtnosti”.
Jantarno ulje se danas koristi kao komponenta u mastima i balzamima za spoljnu upotrebu.
Pošto jantarn jonizuje vazduh oko sebe, nošenje nakita od njega, osim dekorativnog ima i svoje medicinsko opravdanje.
Autor: Vera Horvat
Izvor: agrosavjet.com