Generativno razmnožavanje voćaka je razmnožavanje iz sjemena, dobijanjem tzv. sijanaca.
Sjeme koje se sije za proizvodnju sijanaca nastalo je oplodnjom jajne ćelije u zametkovoj kesici pomoću polenovog praha iz prašnika, pa se taj način naziva polnim razmnožavanjem. Razmnožavanje voćaka sijancima, iako izgleda jednostavno, ima niz nedostataka koji
ograničavaju njegovu širu upotrebu.
Nedostatak ovog načina razmnožavanja sastoji se uglavnom u sledećem: voćke dobijene direktno iz semena znatno kasnije stupaju u plodnošenje, daju sitnije plodove lošijeg kvaliteta, a sijanci dobijeni iz sjemena redovno su neujednačeni po rastu, debljini, razvijenosti korijena, veličini lista itd. Ovakve voćke ne prenose u nasleđe biološke i pomološke osobine koje su do tada stekle, tj. razlikuju se od voćke koja je dala sjeme, i te razlike se ispoljavaju uglavnom u negativnom smislu.
Pročitajte: Jesenja sadnja voćki – Izbor sadnog materijala
Dužina perioda nerodnosti različita je kod raznih vrsta, što zavisi od naslednih osobina vrste i spoljnih činilaca sredine u kojima se voćka gaji. Ova pojava se objašnjava stadijnom mladošću sijanaca. U periodu stadijne mladosti voćka izgrađuje vegetativne organe i intenzivno raste, a kad dostigne morfološki razvitak svojstven vrsti, nastaje stvaranje reproduktivnih organa i plodonošenje.
Do gubljenja sortnih osobina i neujednačenosti sejanaca dolazi zbog bioloških osobina voćaka, jer su one u većini slučajeva stranooplodne, što znači da se polen iz cvijeta jedne
sorte prenosi na cvijet druge sorte koju oprašuje. Ovakvom oplodnjom dolazi do ukrštanja pa se dobijaju hibridni sijanci vrlo različitih morfoloških i bioloških osobina, koji sadrže kako dobra tako i loša svojstva roditelja.
Iz navedenih razloga sijanci se ritko koriste za razmnožavanje voćaka, već služe kao generativne podloge za kalemljenje i vrlo uspješno se koriste u selekciji za dobijanje novih
sorata.