U svim granama biljne proizvodnje poslije žetve ostaju korijenovi i nadzemni žetveni ostaci.
Na gazdinstvima koja nemaju stoke, slama, kukuruzovina i ostaci drugih biljnih vrsta ostaju kao sporedni proizvodi. Ovi sporedni proizvodi biljne proizvodnje mogu se iskoristiti na više načina: kao stočna hrana neposredno ili u prerađenom i oplemenjenom obliku, kao sirovina za dobijanje celuloze, papira, iverice i sl. kao prostirka u stočarstvu, kao sirovina za spremanje vještačkog stajnjaka i komposta i neposredno uključivanjem u procesu korišćenja organske materije zaoravanjem u zemljištu.
Spaljivanje biljnih ostataka smatra se nepoželjnom praksom, a po postojećim propisima je i zabranjeno. Spaljivanje znači potpuni gubitak organske materje i azota.
Zaoravanjem sporednih proizvoda biljne proizvodnje ima niz prednosti. Zaoravanjem se biljni ostaci uključuju u proces kruženja organske materije u zemljištu, stimulira se biološka aktivnost zemljišta i pozitivno utiče na strukturu i vodno – vazdušne i toplotne osobine zemljišta. Pored toga na teškom zemljištu organski ostaci poboljšavaju internu dreniranost u sloju u koji su unijeti.
Količina sporednih proizvoda u intenzivnoj biljnoj proizvodnji je dosta značajna i zavisi od biljne vrste, sorte, kao i od vremenskih uslova pojednih godina. Kod ozime pšenice količina slame je 5-7 t/ha, kod kukuruza 8-12 t/ha,kod suncokreta 4-6 t/ha, kod soje 3,5-5 t/ha, kod šećerne repe 40-60 t/ha.
Zaoravanjem sporednih proizvoda sa širokim odnosom ugljenika i azota može se u toku njihovog razlaganja očekivati ” azotna depresija” zbog smanjenja nitratnog azota zemljišta. Na azotnu depresiju najosjetljivije su strnine, manje okopavine, dok su leguminozne biljke neosjetljive. Za eliminisanje azotne depresije pored redovnog đubrenja azotom preporučuje se dodavanje azota do 0,7 kg na 100 kg suve biljne mase. Azotna đubriva za eliminisanje azotne depresije mogu se dodavati dok su žetveni ostaci na površini zemljišta odnosno prije zaoravanja i poslije zaoravanja ali prije sjetve naredne kulture. Smatra se da je prvi način povoljniji. Na normalnim tipovima zemljišta koja se redovno đubre nije potrebno dopunsko dodavanje azota.
Vrijeme zaoravanja zavisi od vremena berbe odnosno žetve. U principu biljni ostaci mogu da ostanu duže na njivi, jer djelimično omekšaju i lakše se zaoravaju. Poslije ranih usjeva oni ze zaoravaju ljuštenjem, a kod kasnih predusejva u jesen osnovnom obradom. Nepovoljno je zaoravanje biljnih ostataka u projleće.
Dubina zaoravanja mora biti podešena prema količini organske mase koja treba da se zaore. Slama do 20 cm dubine, a za zaoravanje kukuruzovine potrebna je veća dubina najčešće 25-30 cm. Rezultati dugogodišnjih ogleda su pokazali da izuzev ekstremnih staništa uticaj zaoravanja biljnih ostataka na prinos je pozitivan i s vremenom se povećava.
Zaoravanje sporednih proizvoda biljne prizvodnje osigurava izvor energije za mikroorganizme, popravlja se biogenost zemljišta, pozitivno utiče na strukturu zemljišta kao i na vodno – vazdušne osobine. Zbog povoljnog dejstva na bilans organske materije sporedni proizvodi biljne proizvodnje predstavljaju veoma vredna organska đubriva, piše Božović Nebojša
