UREA – Osobine i način primjene

Urea kao vrsta đubriva – Đubrenje poljoprivrednih kultura je neophodno. Jedno od đubriva koje se koristi je urea. Predstavićemo vam njene osnovne karakteristike i način primjene.

Osobine uree

Urea (karbamid, mokraćna kiselina) je organsko jedinjenje, a po hemijskom sastavu je diamid ugljene kiseline. To je veoma koncentrovano azotno đubrivo sa 46 % azota. Sadržaj azota u 1 kg UREE jednak je sadržaju azota u 1,6 kg KAN-a sa 27 % N-a.

Đubrivo je kristalne građe, mliječno bijele boje, male specifične mase, dosta je higroskopno, velike je rastvorljivosti u vodi. Od štetnih primjesa sadrži biuret, koji je posebno štetan ako se urea koristi u ishrani stoke. Ukoliko ga UREA sadrži u većim količinama, može štetno djelovati na gajene biljke.

Đubrivo je fiziološki kisele reakcije (nakon transformacije u zemljištu zaostaju nitrati), pa se ne preporučuje njegovo duže korišćenje na kiselim zemljištima. Za potpunu neutralizaciju nastale azotne kiseline potrebno je svake godine ili povremeno (svake 2. ili 3. godine) upotrebiti ekvivalentnu količinu krečnjaka za održavanje pH vrijednosti zemljišta (oko 85 kg CaCO₃ na 100 kg unijetog karbamida).

Primjena

Urea se može primjenjivati u čvrstom i tečnom stanju. U čvrstom stanju urea se može koristiti pri osnovnoj obradi, predsjetveno, startno i u prihranjivanju. Ureu istovremeno sa sjetvom ne treba primjenjivati, jer se oslobađa NH₃ koji može štetno djelovati na klicu. Urea je đubrivo koje se sporo razlaže u zemljištu, tako da biljke postepeno usvajaju azot, pa se on ne ispira iz zemljišta.

Takođe, važna osobina UREE je dugo djelovanje u zemljištu i često može da osigura optimalnu snabdijevenost biljaka azotom.

Načini primjene uree mogu biti različiti i to zaoravanjem u jesen prilikom osnovne obrade, zatanjiravanjem prilikom predsjetvene pripreme i prihranjivanjem u toku vegetacije. Kod usjeva rijetkog sklopa obavezno je unošenje kultivacijom, dok kod usjeva gustog sklopa (strna žita) prihranjivanje se obavlja bez unošenja u zemljište ili primjenom rastvora uree na zemljište ili list biljaka. U tečnom stanju urea se može primijenjivati fertirigacijom, pri čemu se unosi u posljednje količine vode za navodnjavanje, da se ne bi isprala sa biljke.

FOLIJARNA PRIMJENA

Prilikom folijarne primjene mora se voditi računa o koncentraciji rastvora. U početnim fazama, dok su listovi mlađi, primjenjuju se niže koncentracije, dok se kasnije koncentracije povećavaju do maksimalne za pojedine kultura.

Pšenica i trave podnose najvišu koncantraciju uree, oko 30 %. Povrtarske biljke su mnogo osjetljivije, krastavac podnosi koncentraciju do 0,60 %, paradajz do 0,72 %, kupus do 1 %, luk do 2,4 %. Prskanje treba obaviti ujutru ili predveče, po oblačnom vremenu, nikako po jakom suncu, jer se tako smanjuju gubici azota volatizacijom, odnosno isparavanje u obliku amonijaka. Takođe, pri površinskoj primijeni na karbonatnim i alkalnim zemljištima, pri višim temperaturama dolazi do gubljenja azota isparavanjem i do 30 %, tako da je dovoljno ureu unijeti u zemljište do 5 do 6 cm kako bi se gubici smanjili.

Posebna pogodnost primjene rastvora uree je njena dobra kompatibilnost sa sredstvima za zaštitu bilja, pa se dosta koristi u voćarskoj i povrtarskoj proizvodnji. Osim korišćenja u poljoprivredi, zbog svojih dobrih fizičkih i hemijskih osobina urea se može koristiti i u druge svrhe.

U visokim koncentracijama može se primjenjivati za defolijaciju – ubrzavanje opadanja lišća sa voćnih sadnica, radi ubrzavanja sazrijevanja i bržeg presađivanja, kao i i defolijaciju voćaka i vinove loze u koncentraciji 4 %, kako bi ušle u zimu spremne. Može se koristiti i u ishrani preživara kao neproteinski izvor azota.