Jedno od najvažnijih đubriva, koje se upotrebljava od davnina za povećanje prinosa, i kojeg proizvodi skoro svako poljoprivredno gazdinstvo, je stajnjak ili stajsko đubrivo.
Ovo đubrivo sadrži sve neophodne hranljive elemente za ishranu biljaka, zbog čega predstavlja potpuno đubrivo. Stajnjak je mješavina čvrstih i tečnih stočnih ekskremenata i prostirke. Njegov sastav, kvalitet i dejstvo je veoma promjenljivo i zavisi vrste stoke, odnosa čvrstih i tečnih ekskremenata i prostirke, hemijskog sastava, prostirke, načina čuvanja i njegovanja, kvaliteta hrane i njegove same upotrebe. S obzirom da prostirka (slama, lišće) sadrži u sebi azot, fosfor, kalijum, kalcijum, magnezijum i dr. elemente ona direktno utiče na njegov sastav. Prosječan sastav pravilno čuvanog stajnjaka je sljedeći: 0,5 % N, 0,2 % P2O5 i 0,6 % K2O.
PROČITAJTE: Preporuke stručnjaka kako najbolje čuvati stajnjak
Iz prethodno navedenog proizilazi da je veoma bitan momenat u proizvodnji stajnjaka njegovo prikupljanje, čuvanje i njegovanje i tome se mora posvetiti velika pažnja, jer se nepravilnim čuvanjem gubi dosta hraniva.
Ukoliko se primjenjuje „hladni način čuvanja“ stajnjaka, đubrivo se svaki dan iznosi iz staje i slaže na gomile, koje se svakodnevno uvećavaju do visine 1,5 do 2 m. Ako se primjenjuje „topli način čuvanja“ sadržaj iz staje se iznosi svaki dan na đubrište i ostavlja na pojedinačno ređanim manjim gomilama (do 1 m visine), kako bi se intenzivirali procesi fermentacije, a nakon 3 do 4 dana gomile se sabijaju novim sadržajem svježeg đubriva iz staje. Usljed nepravilnog prikupljanja, čuvanja i njegovanja stajnjaka gubici u hranljivim materijama mogu biti dosta veliki, što se kasnije mora nadoknaditi mineralnim đubrivima, a što se odražava na ekonomičnost proizvodnje.
PROČITAJTE: Stajnjak može biti izvor zagađenja poljoprivrednih proizvoda
Sastav stajnjaka nije isti kod različitih životinja, tako da je živinski stajnjak najkoncentrovaniji, a potom ovčiji. Za smanjenje gubitaka hranljivih elemenata treba imati izgrađeno mjesto za prikupljanje stajnjaka, odnosno đubrište, mjesto gdje se stajnjak čuva do njegove upotrebe. Đubrište mora biti izgrađeno od čvrstog materijala, dubine oko 50 cm,na sjevernoj strani staje, kako bi se spriječio dodir sa sunčevim zracima. Veličina zavisi od broja stoke, a pravilo je da za 1 krupno grlo treba 1 m².
Kod većine naših poljoprivrednih proizvođača, koji se bave uzgojem stoke prikupljanje i proizvodnja stajskog đubriva obavlja se na primitivan način, odnosno ne izvodi se na propisno izgrađenim đubrištima, nego na zemlji pored staje. Kod ovakvog načina prikupljanja đubrivo se iznosi iz staje svakodnevno i stavlja na određenu gomilu bez nekog reda. Kod tako prikupljenog stajnjaka tečni ekskrementi u velikoj mjeri otiču, stajnjak se brzo isušuje i dolazi do velikih gubitaka hranljivih materija (40 do 60 %), naročito azota i kalijuma.
PROČITAJTE: Značaj upotrebe stajnjaka u voćarstvu
Tokom prikupljanja stajnjaka, još na đubrištu, počinju procesi razglaganja i fermentacije. Stajsko đubrivo je bogato mikroorganizmima, te njihovim uticajem dolazi do raznih promjena u stajnjaku.
Njihovim dejstvom dolazi do zgorjevanja stajnjaka. U osnovi tih procesa leži mikrobiološko razlaganje organskih azotnih i bezazotnih jedinjenja do prostijih organskih ili mineralnih jedinjenja. Glavni smisao razlaganja stajnjaka na đubrištu je uklanjanje suviška ugljenih hidrata iz njega (celuloze) i sužavanje širokog odnosa C:N u cilju povećanja pristupačnih hranljivih elemenata u njemu. Od dužine zgorjevanja stajnjaka na đubrištu zavisi u kojoj meri će se razložiti polazne komponente iz prostirke i životinjskih ekskremenata, odnosno do kojih će promjena u sastavu organskih i mineralnih materija doći.
S obzirom na to razlikujemo svjež stajnjak, poluzgorjeli, zgorjeli i pregorjeli. Svjež stajnjak nastaje 1 do 1,5 mesec nakon iznošenja na đubrište. Predstavlja samo izmješane životinjske ekskremente sa prostirkom, te u njemu nije došlo do značajnijeg smanjenja organske materije, a i sadržaj pristupačnih hranljivih elemenata je niži, pa se njegova primjena u širokoj biljnoj proizvodnji ne preporučuje.
PROČITAJTE: Ni kompost ni stajnjak nisu HUMUS!
Svjež stajnjak bogat je ugljenim hidratima (celulozom, pentozom), koji su bogat izvor ugljenikove hrane za mikroorganizme u zemljištu, koji se brzo razmnožavaju razlažući organska jedinjenja đubriva. Međutim, kako je mikroorganizmima potreban i azot za izgradnju svojih ćelija, a azota u slami nema dovoljno, to oni u tu svrhu troše azot iz zemljišta.
Zbog naprijed navedenih razloga svjež stajnjak se ne primjenjuje, odnosno ne preporučuje za upotrebu. Poluzgorjeli stajnjak se ljeti dobija za 2 do 3 mjeseca, a zimi 4 do 5 mjeseci fermentacije. U njemu su vidljive promjene u smanjenju polazne organske materije, promjeni boje i raspadanju prostirke, te sadrži više biljnih hraniva od svježeg.
Najbolje je za sve biljne kulture koristiti zgorjeli stajnjak, koji predstavlja ujednačenu masu, tamnosmeđe boje, u kome se ne razlikuje prostirka. On ima najbolji odnos hranljivih elemenata i organske materije, što znači da je završen proces mineralizacije biljnih hraniva i sadržaj pristupačnih oblika hraniva je visok. Najmanji vremenski period potreban za zgorjevanje stajnjaka je 5-6 mjeseci, a u određeni uslovima i duže. Pregorjeli stajnjak se dobija pri dužem čuvanju zgorjelog stajnjaka (10 do 20 i više meseci) i po izgledu je sličan zemlji.
PROČITAJTE: Stajnjak ili mineralna đubriva – Šta je efikasnije?
Stajnjak je najbolje unositi pred osnovnu obradu zemljišta, u jesen. Iznošenje se obavlja pri oblačnom vremenu, bez vjetra. Nakon njegovog rasturanja na parceli potrebno ga je odmah zaorati. Kod nas postoji loša praksa da se stajnjak iznosi na parcelu i ostavlja u manjim gomilama više dana, nedjelja, pa i meseci, što ima za posljedicu velike gubitke hranljive materije i smanjenja njegove vrijednosti.
Takođe, po kišnom vremenu dio hraniva ispira se u zemljište ispod gomile, tako da se taj dio dobro nađubri i kasnije tokom vegetacije vide se mjesta gde su ležale gomile, jer su ta mjesta bujnija, gušća i usjev sporije sazrjeva. Nezaoran stajnjak rasturen na parceli poslije 3 dana gubi vrijednost za 25 %, poslije 9 dana za 33 %, a onaj koji prezimi u tom stanju izgubi čak 52 % od svoje prvobitne vrijednosti.
Dubina zaoravanja stajnjaka zavisi od zemljišta i klimatskih uslova. Na lakšim zemljištima treba ga unositi dublje (10-25 cm), a na težim pliće (5-15 cm). U praksi se stajnjak najčešće zaorava na dubini od 15 do 25 cm. Za sve okopavine stajnjak treba zaoravati dublje, u odnosu na strna žita.
Stajnjak je đubrivo koje ima produženo dejstvo. U prvoj godini iskoristi se 50 % hraniva, u drugoj 30 %, a u trećoj 20 %.
Zbog toga njegova upotreba se preporučuje svake druge ili treće godine uz dodavanje biljnih hraniva sa mineralnim đubrivima. Najčešće preporučene doze stajnjaka kreću se od 20 do 40 t/ha, a pri podizanju voćnjaka od 40 do 80 t/ha. Ukoliko postoji mogućnost, stajnjak treba kombinovati sa mineralnim đubrivima, i u tom slučaju doze stajnjaka ne treba da su veće od 15 do 20 t/ha.
Izovor: pssrs.net
