Kako je Bosna i Hercegovini u euforiji zbog dobre zarade postala najveći plantažni proizvođač smilja na svijetu u kratkom periodu, a u još kraćem krahirala i mnoge zavila u crno, nevjerovatna je priča koja govori o neodgovornom ponašanju onih koji krše poslovna pravila i etičke kodekse.
O pomami za unosim poslom sa smiljem, koje je zbog svojih čudesnih sastojaka u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji nazvano “biljkom vječite mladosti”, a u Hercegovini zbog dobre zarade od proizvodnje “žutim zlatom” za naš portal otvoreno govori predsjednik Odbora za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Ahmed Džubur.
On je godinama bio na čelu Agromediteranskog fakulteta u Mostaru i pažljivo je pratio fenomen “smiljomanije” na jugu BiH.
Referirajući se na sami početak pomame za smiljem u našoj zemlji, koja je bila najevidentnija u Hercegovini, podsjeća da Bosna i Hercegovina do prije sedam godina uopće nije znala za plantažnu proizvodnju smilja, izuzimajući jedan mali zasad kod Stoca, vrlo simbolične površine.
“Ono što je rađeno sa smiljem u smislu destiliranja, rađeno je na način da su ljudi brali iz prirodnih populacija i prodavali to smilje po niskim cijenama da bi se ono kasnije uglavnom destiliralo“, podsjeća Džubur.
Međutim kako je prije nekoliko godina u Francuskoj krenula ekspanzija proizvodnje produkata na bazi smilja, došlo je do nagle potražnje za ovom biljkom na svjetskom tržištu, što su mnogi vidjeli kao dobru priliku za zaradu, a u cijeloj priči posebno su se istaknuli Hercegovci.
“Tada je u Hercegovini počela plantažna proizvodnja, gdje su za nekoliko godina površine pod smiljem postale tolike da je Bosna i Hercegovina bila globalno najveći plantažni proizvođač smilja na svijetu“, priča Džubur za Klix.ba.
U tom momentu maksimalna cijena smilja je bila 5,20 KM po kilogramu svježe mase, što je bila izuzetno dobra zarada. Ali kako je cijena jednog litra ulja na tržištu bila iznad 3.000 eura, masovno su se počele otvarati destilerije u Hercegovini.
Slična euforija je bila u Hrvatskoj, Crnoj Gori i djelomično u Albaniji, jer je u svim ovim zemljama došlo do naglog povećanja površina pod smiljem, što se, kako Džubur ističe, neargumentovano pripisivalo tome da je zbog rata u Siriji Sirijcima onemogućeno da proizvode smilje za svjetsko tržište, a to je bila netačna informacija.
“U to vrijeme farmaceutska i kozmetička svjetska industrija, kao i sve druge branše, prave globalne sajmove, prije svega sajmove eteričnih ulja, gdje se pojavljuju najznačajniji proizvođači i ponuđači i naravno oni koji treba da otkupe ta ulja. A na sajmu u njemačkom gradu Essenu pojavio se najveći broj ponuđača iz ovih krajeva“, kaže Džubur za Klix.ba.
Ogroman broj ljudi je, kako ističe, tada ušao u biznis tako da su stotine i hiljade hektara do tada potpuno neobrađenog zemljišta, klasičnog krša i kamenjara pretvorili u plodna zemljišta korištenjem traktora i velikih freza sa više od 300 konjskih snaga i proizvodilo se smilje. Ali, naglašava Džubur, na način da se nije radilo niti se u nekim slučajevima željelo respektovati da to smilje, odnosno njegovo eterično ulje, mora biti ekološki potpuno čisto.
“Ljudi su u borbi protiv bolesti i štetočina koristili hemijska sredstva koja u sebi imaju svega, od rezidua, teških metala, pesticida i svega što se kod proizvedenog eteričnog ulja nije moglo sakriti. Sofisticirane hemijske analize koje su rađene u Institutu u Beogradu su pokazivale da je hercegovačko ulje u brojnim slučajevima potpuno nepodobno za upotrebu, ne samo za farmaceutske nego i kozmetičke svrhe. Onda se od situacije euforije da je ulje prodavano u startu za više od 3.000 eura došlo u situaciju da je cijena ulja pala praktično na 400 eura“, pojasnio je naš sagovornik.
Uzimajući u obzir činjenicu da se u procesu destiliranje radi dva puta tokom godine i da se za proizvodnju jednog litra ulja potroši sirovina, energije i drugih resursa gotovo koliko se na kraju naplati, to je postao proces koji se ne isplati.
Nauštrb jednog broja ljudi koji su bili spremni da proizvedu ekološki i organski prihvatljivo ulje, oni koji uopšte nisu gledali kako da dođu do cilja su se koristili nedopustivim sredstvima da ostvare zaradu od smilja kako su i zamislili.
Džubur nam priča kako se događalo čak i to da su neki proizvođači sadnice smilja, kad im dođu bolesti i štetočine, ili kada im listovi tih zeljastih stabljika požute, s ciljem da ih prodaju prskali farbom zelene boje, što je kroz proces asimilacije dovodilo do toga da je ulje katastrofalnog sastava.
“Čak je bilo primjera i da se takvo ulje, koje je prodavano na inostranom tržištu, nerijetko miješalo s jestivim uljem, tako da je došlo do situacije da su međunarodni farmaceutski i kozmetički stručnjaci zaključili da kupovina ulja iz BiH nije pouzdana i da je treba izbjegavati. To je glavni razlog kraha“, ustvrdio je Džubur.
Naglašava da i danas kvalitetno eterično ulje ima cijenu koju je imalo i prije euforije, ali da su kod nas, zbog ljudi koji su se neodgovorno bavili produkcijom, čak i oni koji su sve radili kako treba došli u situaciju da nisu mogli prodati ulje i onda su ga davali po najnižim cijenama.
“Danas, prema informacijama s terena, imamo oko 20 posto onih koji su krenuli u taj proces da su se ipak zadržali u biznisu sa smiljem, a to su ljudi koji nikada nisu imali problema s hemijskim analizama i koji su sačuvali povjerenje svojih partnera iz inostranstva“, zaključio je Džubur.
Hoće li prokockana šansa Hercegovine u ovoj priči biti jedna od lekcija iz kojih ništa nije naučeno ili putokaz da se pravila poštuju, možda će jednom analize pokazati, kao i nesagledive štete koje su na putu od poslovne euforije do kraha mnoge zavile u crno.
