Pšenica ima velike potrebe u hranjljivim elemntima,
Odavno je poznato da fosfor ima posebno mjesto u ishrani ove kulture. Međutim najnovija istraživanja upućuju na sve veću ulogu azota kako na prinos tako i na kvalitet. Iskustvo je pokazalo da se visoki i stabilni prinosi postižu jedino pravilnom primjenom mineralni đubriva koja u sebi imaju sve tri vrste hraniva: AZOT, FOSFOR, KALIJUM.
Đubrenje pšenice kao i svih ostalih poljoprivrednih kultura prilagođava se postignutom stepenu agrotehnike, odnosno načinu osnovne i predsjetvene obrade zemljišta kao i njege usjeva. Pri tome nikako se ne smije gubiti iz vida ponašanje pojedinih hranjljivih elemenata u zemljištu. Azot je, kao što je rečeno, vrlo pokretljiv i relativno brže se premješta u niže slojeve zemmljišta od fosfora i kalijuma, koji uglavnom ostaju na mjestu unošenja u zemljište.
Unošenje fosfora i kalijuma i oko 40% azota obavlja se pred oranje. Predviđena količina đubriva rastura se po površini, ručno ili mašinski. Prvo prihranjivanje obavlja se u vrijeme bokorenja pšenice, po mogućstvu dok je površina usjeva još pod uticajem niskih temperatura kako bi đubrivo moglo da se rastura bez povrede mladih biljčica. Tom prilikom se upotrebljava preostala količina predviđene norme. Za ovu svrh koriste se azotna đubriva, KAN odnosno UREA, ili kompleksno đubrivo sa naglašenim azotom kao što je 20:20:10 i sl. To obično pada krajem februara ili početkom marta kada pšenica ima najveću potrebu za azotnim đubirivima.
Drugo prihranjivanje, koje je uslovno, obavlja se u početku vlatanja krajem aprila ili početkom maja. Ako u tom periodu usjev pokazuje znake nedoviljne ishrane azotom zbog smanjene mikrobiološke aktivnosti zemljišta, ako je proređen i blijedo zelen ova je mjera je obavezbna. Upotrebljava se kan ili urea.
Ako je potrebno obavlja se i treće prihranjivanje u početku klasanja pšenice i isključivo KAN-om.
