Humus je neživa, organska materija nastala u procesu razlaganja biljnih i životinjskih ostataka dejstvom mikroorganizama. U pitanju je polimer koji čine 60% ugljenika, 6% azota i manje količine sumpora i fosfora.
Imajući u vidu njegov hemijski sastav, možemo reći da je humus skladište ugljenika u zemljištu. Mineralizacijom se humus raspada na komponente koje mogu koristiti mikroorganizmima i biljkama kao izvor hrane. Humus u zemljištu djeluje kao „lepak“, gradeći sa česticama gline strukturne agregate, pa su zemljišta sa većim procentom humusa rastresitija, vazdušastija, poroznija i lakša za obradu.
Humus ima odlične osobine zadržavanja vode, a prema nekim autorima 1% humusa na površini od 1 ha može da zadrži čak 170.000 litara vode i time spriječiti njeno oticanje. U zemljištima bogatim humusom koren biljaka se brže i lakše razvija, mikrosvijet buja i čini zemljište plodnijim.
Kako je sumpor i gradivni element huminskih i fulvo kiselina, u slučaju njegovog nedostatka neće doći do formiranja stabilnog humusa već će se sveži ostaci organske materije potpuno razgraditi do amonijaka i ugljen-dioksida koji u vidu gasa odlaze u atmosferu i direktno utiču na povećanje efekta staklene bašte.
U poslednjih stotinu godina, brzim razvojem čovečanstva i intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje došlo je do naglog pada sadržaja humusa u zemljištima širom svijeta. Skorija istraživanja pokazuju da je sadržaj humusa u zemljištu sa nekadašnjeg prosjeka od 5%, pao na zabrinjavajućih 1,5%. I zemljišta u centralnoj Srbiji nisu mnogo iznad pomenutog prosjeka i sve je manje obradivih površina koja se mogu pohvaliti sadržajem humusa od 3% koji se smatra željenim minimumom kad se govori o uspiješnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Kako onda sačuvati i povećati sadržaj humusa u zemljištu?
Da bi smo naučili kako da nešto sačuvamo, moramo znati kako se to isto gubi.
Jedna od osobina koje karakteriše humus je visok kapacitet adsorpcije katjona i anjona za razliku od minerala gline koji su negativno naelektrisani i na svojoj površini mogu zadržati samo pozitivno naelektrisane jone odnosno katjone (npr. Ca, Mg, K, Na, NH4, H, i dr.). Negativno naelektrisane anjone (npr. SO4 ili BO3) od ispiranja iz zemljišta mogu sačuvati samo čestice humusa. Otuda i sve češći nedostatak bora i sumpora u obradivim zemljištima širom sveta.
Jedan od glavnih uzročnika ubrzane mineralizacije humusa je obrada zemljišta i nekontrolisano đubrenje. Stalnom obradom zemljišta utičemo na izlaganje humusa oksidativnim procesima, u isto vreme ubijajući ogroman broj mikrorganizama, u prvom redu mikoriznih gljiva koje su nam preko potrebne za formiranje stabilnog humusa. Rješenje za ovaj problem trebalo bi tražiti u redukovanoj obradi zemljišta kao i u izboru načina obrade. Podrivanje zemljišta u manjoj meri doprinosi gubitku humusa u odnosu na duboko oranje ili freziranje. U voćarstvu plitku obradu zemljišta vršiti samo u zoni reda, dok se prostor između redova može zasejati travnim smješama koje svojim rastom povećavaju sadržaj humusa u zemljištu. Košenjem trave u međuredu može se istovremeno vršiti i malčiranje (zastiranje) prostora u zoni redova.
Primjena mineralnih đubriva, a naročito prekomjerna upotreba azotnih đubriva, dovodi do nagle degradacije humusa. Imajući u vidu da su mikroorganizmi veliki potrošači azota i ugljenika, u uslovima kad se dodaju velike količine azotnih đubriva dolazi do njihovog naglog umnožavanja, a kako im je pored azota neophodan i ugljenik, prisiljeni su da ga troše iz rezervi humusa. Otuda bi dobar savjet bio da se pri dodavanju azotnih đuriva obavezno obezbedi i izvor ugljenika. Odličan izvor ugljenika mogu biti humati, odnosno, produkti na bazi leonardita, vrste uglja sa visokim sadržajem huminskih kiselina. U voćarskoj proizvodnji pri izboru azotnih đubriva, prednost bi trebao dati đubrivima na bazi amonijum-sulfata koja pored 20% azota sadrže i 24% sumpora. Uopšte govoreći, sulfatni oblici minerala (kalijum sulfat, magnezijum sulfat, gvožđe sulfat) su lakorastvorljivi, pristupačni oblici minerala koji u sebi sadrže i znatne količine sumpora koji ima važnu ulogu u formiranju humusa.
Za sulfate je karakteristično da imaju nizak indeks salaniteta, za razliku od hlorida koji u visokim dozama deluju kao biocidi. Najčešće oblik kalijuma u jeftinijim đubrivima je upravo KCl, pa se dugotrajnom upotrebom velikih količina ovog tipa đubriva javlja problem sa smanjenom biološkom aktivnošću zemljišta i gubitkom humusa.
Pročitajte: Koji su nedostaci povećane kiselosti zemljišta?
Stalna i prekomerna upotreba fungicida i herbicida takođe negativno utiče na razvoj mikroflore, a naročito mikoroznih gljiva, pa bi pri izboru preparata trebalo birati one koji čine manje štete po eko sistem ili koristiti bio preparate. Naročitu pretnju po mikroorganizme predstavlja primena herbicida na bazi glifosata. Zemljišnom mikrosvijetu je potrebno najmanje šest meseci da se oporavi od samo jedne primene ovog preparata u punoj dozi. Postoji jedan trik da se uz smanjenu dozu poveća njegova efikasnost, a to je snižavanje pH rastvora na 5,0. Nekada je dovoljno dodati malo sirćetne kiseline u radni rastvor, a još je bolje dodati manju količinu fulvo kiseline koja će pored smanjenja pH vrijednosti rastvora, umanjiti i štetno dejstvo glifosata na mikrosvijet. Na ovaj način se sa dozom koja može biti i do 10 puta slabija od uobičajene, može postići željeni efekat.
Kod naših poljoprivrednih proizvođača uobičajeno je unošenje stajskog đubriva ili komposta u zemljište kao način poboljšanja plodnosti. Međutim, trebalo bi imati na umu da stajnjak i kompost nisu humus, već materijal od koga u povoljnim uslovima i neometanim radom korisnih mikroorganizama može nastati humus. Ukoliko se ne pridržavamo napred navedenih praksi, potrebnih za stvaranje i očuvanje stabilnog humusa u zemljištu, skoro kompletna količina unete organske materije bilo u vidu biljnih ostataka ili stajnjaka, biće u potpunosti mineralizovana i na putu ka atmosferi.
Izvor: PSSS