Prostorija za čuvanje meda mora biti suva, čista i prozračna. U njoj ne smije biti ništa što izlučuje neugodne i oštre mirise: petrolej, benzin, katran, kiseli kupus ili repa.
Osobito se mora paziti da prostorija za čuvanje meda ne bude vlažna, jer i najzreliji med u vlažnoj prostoriji navlači vlagu iz zraka pa se pokvari, provri i ukiseli se.
Posuđe napunjeno medom mora biti dobro zatvoreno. Preporučuje se najprije staviti čist pergamentni papir, pa onda poklopac, jer med mora biti dobro zatvoren bez pristupa zraka. Osim toga med ne smije biti izložen neposrednim sunčanim zrakama jer se time uništavaju njegove dobre sastojke.
Med se kvari najviše zbog suvišne vlage u prostoriji u kojoj se med čuva. Vrenje meda uzrokuju razne vrste gljivica koje dolaze u med na različite načine: ili s polenom koji pčele unose u košnice, ili gljivice padaju u med neposredno iz zraka, ili se prenose posuđem, kašikom ili nekim drugim priborom. Vrenju meda pogoduje suvišan postotak vode u medu, zbog čuvanja meda u vlažnoj prostoriji, i previsoka temperatura u prostoriji u kojoj se med čuva.
Isto tako i med u saću može se ukiseliti ako ga držimo u vlažnim prostorijama. U tom slučaju popucaju poklopci na stanicama saća, nastaju mjehurići iznad meda te med curi po saću i dobiva kiseo okus. Takav se med ne bi smio dodavati pčelama, jer bi im oboljeli probavni organi pa bi i uginule.
Početak vrenja meda može se zaustaviti tako da ga grijemo 30 minuta na temperaturi od oko 70°C, a zatim ga što brže ohladimo. Posuda s medom ne smije biti neposredno iznad vatre, nego se mora staviti u drugu veću posudu s vodom. Iznad označene temperature med se ne smije grijati jer mu se kvaliteta znatno pogoršava, uništava se ferment dijastaza, a mijenja mu se i okus i prirodna boja. No iako grijanjem zaustavljamo daljnje vrenje meda, ipak se kvaliteta ne može popraviti, nije više za prodaju, nego se mora upotrijebiti u kućanstvu za preradu.
Opšte je poznato da se svaki prirodni med ranije ili kasnije kristalizuje, skrutne ili ušećeri. To je njegova prirodna osobina po kojoj se pravi med razlikuje od falsifikovanog. Njome se kvaliteta meda ne pogoršava, ali ona mijenja izgled i konzistenciju meda.
Bilo bi dobro kad bi se na bocama s pakovanim medom na etiketi istakla ta osobina pravog meda i kako se med može vratiti na najlakši način u tekuće stanje. O uzrocima kristalizacije i o pojavama u vezi s njom bit će govora u poglavlju o upotrebi meda, a ovdje ćemo donijeti samo neke savjete o čuvanju meda a tiču se kristalizacije.
Kristalizaciju meda teško je spriječiti i to se obično i ne radi. Kristalizovan med podložniji je vrenju i kvarenju od tekućeg. Zato se naročita pažnja mora obratiti kristalizovanom medu. Vrenje počinje odozgo, s površine, pa ga je, prema tome, lako spaziti i spriječiti. Daljnje vrenje najlakše ćemo spriječiti otapanjem. Poznato je da mnoga poduzeća koja se bave prometom meda imaju specijalne uređaje za otapanje krutog meda. Da bi se takav med mogao lakše puniti u staklenke za malaprodaju, potrebno ga je otopiti, pazeći pri tom da temperatura ne prijeđe 40°C. To su uređaji na struju koji se mogu regulisati na poželjnu temperaturu preko koje se ne smije med grijati.
Pregrijani med nije više nikad tako dobar kao što je bio prije grijanja. Zbog toga upućeniji potrošači radije kupuju kristalizovan med. Manje količine kristaliziranog meda mogu se povratiti u tekuće stanje i na jednostavniji način.
U veću posudu uspe se voda da se malo ugrije na tihoj vatri. Na dno ove posude treba staviti komad daske ili višeslojni komad tkanine, pa na to posudu napunjenu kristalizovanim medom. Vrijeme potrebno za otapanje meda zavisi o količini meda u posudi i o temperaturi vode u kojoj se med otapa. U svakom slučaju bolje je da se vrijeme otapanja meda i produži nego da se pregrije. Temperatura i na ovaj način otapanja ne bi smjela prijeći 40°C jer, kao što je već spomenuto, pregrijan med gubi prirodnu aromu i hranljivu i ljekovitu vrijednost.