Ratarski usjevi nakon žetve na njivama ostvljaju velike količine žetvenih ostataka, i više od 50% ukupnog prinosa biomase.
Najzastupljeniji ratarski usjevi u proizvodnji biomase
Biomasa kao obnovljivi izvor energije kod nas se nedovoljno koristi, iako ga ima dovoljno. To je najstariji izvor energije koji u savremenom svijetu predstavlja mogućnost zamjene za fosilna goriva u proizvodnji toplotne i električne energije.
Većina biljaka koje su definisane kao energetski usjevi koriste se u ishrani ljudi i domaćih životinja i za sada njihovo gajenje i korišćenje za proizvodnju bioenergije ne ugrožava ukupnu proizvodnju hrane. Koji ratarski usjevi su najzastupljeniji u proizvodnji biomase saznajemo od Milice Popadić, savjetodavce za ratarstvo PSSS ,,Poljosavet” doo Loznica.
Da bi se obezbjedila sigurnost u snabdijevanju neophodnim energentima kako u svijetu, tako i kod nas, istraživanja se usmjeravaju na iznalaženje najracionalnijih načina korišćenja obnovljivih izvora energije.
Sam naziv obnovljivi (trajni) izvori energije ukazuje na činjenicu da se energija proizvodi u srazmjeri sa brzinom obnavljanja u prirodi i zato se sve više koriste posljednjih godina.
Izdvajaju se tri generacije bio-goriva
Prvu generaciju čine biogoriva dobijena konvencionalnom preradom ugljenih hidrata i biljnih ulja iz zrna ratarskih i životinjskih masnoća u bio-etanol i bio-dizel.
Druga generacija se dobija iz žetvenih ostataka i ostataka pri preradi drveta, voća i drugih njivskih biljaka poslije industrijske prerade i na taj način se dobijaju bio-gas, bio-metanol, bio-etanol, bio-dizel, kao i čvrsta biogoriva.
Treću generaciju čine biogoriva dobijena od algi.
U našim uslovima najznačajniju ulogu u proizvodnji bio-goriva mogu imati energetski usjevi koji se mogu gajiti kako na velikim tako i na malim površinama, kao i na zemljištima manje podesnim za druge oblike biljne proizvodnje.
Ratarski usjevi čije žetvene ostatke možemo koristiti za bioenergiju
Kada su ratarske biljne vrste u pitanju u proizvodnji bioenergije važno mjesto zauzimaju žetveni ostaci.
Poslije berbe glavnog proizvoda, prije svega zrna, na njivama ostaju velike količine žetvenih ostataka, koje kod nekih vrsta čine i više od 50% ukupnog prinosa biomase (suncokret, kukuruz, uljana repica, soja). Kao izvorima bioenergije prednost treba dati žetvenim ostacima koji sadrže više celuloze i ulja (slama soje).
Vegetativni ostaci koji ostaju nakon žetve kukuruza smatraju se najrasprostranjenijim i najperspektivnijim izvorom ligno-celulozne biomase koja se upotrebljava za proizvodnju bio-etanola.
Veća energetska dobit od kukuruza selekcijama se može postići povećanjem produkcije biomase kukuruza, povećanjem tolerantnosti biljaka na veću gustinu usjeva, povećanjem bočnog grananja, povećanjem kvaliteta zrna i strukture ćelija u zelenim tkivima, većom otpornošću na bolesti, štetočine i stresove, a prije svega na sušu.
Pored kukuruza i soja ima značajno mjesto u proizvodnji biomase. Da bi se dobila veća energetska dobit od soje oplemenjivanjem se ide u pravcu proizvodnje veće biomase da bi se dobilo što više žetvenih ostataka.
Pored toga važno je i povećanje prinosa ulja po hektaru i stvaranje sorti koje bi više odgovarale industrijskoj preradi za proizvodnju tehničkih ulja. Na taj način se ne bi smanjivale površine u proizvodnji soje za ishranu ljudi i životinja.
Prednost soje je i u tome što usvaja atmosferski azot i ne zahtjeva dodatna đubrenja azotom za razliku od kukuruza.
Proizvodnja bio-gasa, bio-etanola, bio-dizela, bio-briketa i bio-peleta iz biljnih sirovina može se odvijati ne samo u velikim industrijskim pogonima već i u postrojenjima manjeg kapaciteta koja su pokretna i pogodna za farmere.
Pored toga i balirana biomasa može biti značajan izvor energije. Balirana suva nadzemna masa energetskih usjeva i žetvenih ostataka može se koristiti i kao čvsto gorivo za sagorjevanje u kotlovima.
