Muhara (Amanita Muscaria) je svakako najljepša vrsta gljiva, vrsta koja se sreće na dječjijim crtežima ili na ilustracijama bajki. Neka vas ne zavede njen prelijep izgled – riječ je o otrovnoj vrsti koju prati mnogo interesantnih, bajkovitih priča.
Ova gljiva je veoma često sastavni dio mističnih obreda pojedinih sekti i smatra se da je dio obreda pojedinih šamana sa severa Rusije i Sibira. U svakom slučaju uživajte u njenom izgledu, ali nemojte eksperimentisati sa svojim zdravljem!
Opis vrste:
Šešir: prečnika 5-20 cm u početku zvonast, kasnije konveksan i na kraju sasvim otvoren ili plitko udubljen. Boja je crvena, karmin crvena, ponekad sa narandžastim primesama. Kožica šešire prekrivena je bijelim bradavicama koje mogu da se otru (posebno kada je vreme kišno). Ivica šešira je blago narebrena.
Listići: gusti, široki, različite dužine, skoro da ne dodiruju stručak. Boja listića je bijela. Spore su bijele. O ovome posebno povesti računa.
Stručak: 5-15 cm visok, na dnu je gomoljsto zadebljan, pri dnu sa bradavičastim ostatcima ovoja.
Meso: bijelo, srednje debelo, miris i ukus nisu osobito izraženi. Ispod kožice šešira meso može biti žućkasto narandžasto.
Vrijeme i mjesto rasta: raste od ljeta do jeseni, mada sam je, na jugu Srbije, nalazio uglavnom u jesen pa i veoma kasno, skoro do prvih snijegova. Raste uz belogoricu (ja sam je nalazio uz brezu dok autori navode da raste uz bukvu i hrast) i crnogoricu, uglavnom bor. Nije rijetka vrsta, štaviše rijetke su godine u kojima nisam na nju nailazio.
Upotrebljivost: OTROVNA!
Sadrži muskarin (koji je i po njoj nazvan), ali i još nekoliko drugih otrova (ibotenična kiselina, muscimol, muskazon). Postoje podaci da je jedu u nekim dijelovima Italije i Rusije uz vrlo komplikovanu pripremu koja se sastoji u guljenju kožice (ona i sadrži najveću količinu otrova), te kuvanju, ispiranju, pa nakon toga soljenju. S obzirom na to da u isto vrijeme raste veliki broj jestivih, pa i veoma kvalitetnih gljiva, ne preporučujem eksperimente ove vrste.
Zamjena bi, eventualno, bila moguća sa jajčarom (blagvom, A. Cesarea) ukoliko se ne vodi računa o mjestu i vremenu rasta, te boji listića, koji su kod jestive jajčare žućkasti. Na jugu Srbije zamjena je praktično nemoguća jer se jajčara javlja samo uz hrast i kesten, ljeti, veoma retko rano u jesen i nikad iznad 1.000 metara nadmorske visine, dok se muhara uz hrast ne javlja (ili je bar ja nikada nisam uz hrast našao) i nikada ispod 1.000 m nadmorske visine.
Izvor: Agrobiznis magazin
Pročitajte:
Gljiva KOMBUHA sada i u limenci
ČAGA – ljekovita gljiva sada dostupna na BIH tržištu
Roman Ostojić: Prijedorski gljivar razlikuje 84 vrste jestivih gljiva
