Danas svi pišu na internet forumima i stranicama; i onaj koji ima jednu godinu iskustva (naravno i on je pčelar) i onaj koji im 50 godina iskustva, mada se ljudi od velikog iskustva i sa stručnim znanjem puno ne oglašavaju.
Danas je internet postao pošast; više se ne zna ni kad se treba dati pogača ili sirup, kad se pčele roje, koja matica valja, koja ne valja. To je zbunjujuće i za buduća pčelarska pokoljenja. Zbog toga imam i malu brigu – šta će, kako i od koga mladi pčelari naučiti…
Priča Borisa Bralića, 58-godišnjeg pčelara iz Novog Travnika, otkriva svu ljepotu, ali i muku pčelarske profesije. Istovremeno ovo je svjedočenje o beskrajno zanimljivom i inspirativnom univerzumu pčela, kojeg Boris prati, istražuje i njeguje skoro tri decenije.
Krenuo je, kako to obično biva, sasvim slučajno. Porodica njegovog bađenoga prije rata u BiH bili su veliki pčelari. Devedestih godina odlaze iz grada…
– Badžo mi je ostavio 60 društava, a ja tada ništa nisam znao o pčelama; jedino sam znao da pčela hoće ubosti i da to boli kad ubode – kaže na početku razgovora Boris, koji je po zanimanju strugar. Dodaje da je u to vrijeme radio u novotravničkoj Tvornici mašina.
Veliki učitelji
I tako je krenuo ulazak u magični svijet pčelarenja, koji zahtijeva dobro poznavanje superorganizovanih pčelinjih društava, upoznavanje sa teorijskim i tehnološkim dostignućima i inovacijama i, presudno, mukotrpan rad. Na naše pitanje „Kakav je osjećaj kada čovjek želi pčele, već ih ima u svojoj avliji, a u tom trenutku ništa ne zna o radu sa njima“?
– Neopisiv i neobjašnjiv osjećaj. To vam je isto kao kad čovjek padne u vodu, a ne zna plivati, bori se, mlatara rukama i onda shvati da je dno blizu, da se baš neće utušiti. I onda dobije tu snagu pa krene dalje.
Prisjeća se svojih učitelja i s velikim poštovanjem priča o njima. Oni su imali presudnu ulogu u njegovom pčelarskom napredovanju, plus stručna literatura (baštinik je pozamašne biblioteke posvećene pčelarstvu iz starijih vremena. Kaže da su starije knjige vrijedniji od današnjih).
– Ima više ljudi koji su mi pomagali; moram spomenuti pokojnog Gorana Garića, velikog pčelara iz Novog Travnik, pa onda Bracu Šumana, velikog novotravničkog pčelara od kojeg “prepisujem”. Ne smijem zaboraviti ni Gorana Merčepa iz Dervente; mlad čovjek, ali je baš uspješan, ima znanje i nije škrtica.
Navrati i na internet, prati društvene mreže, ali je tu jako oprezan. Kaže, ponešto pročita, ali podosta „odvadi“ jer puno se na društvenim mrežama izrodilo neznanja.
– Internet i FB pčelarstvo su danas opasniji od varoe. Danas svi pišu na internet forumima i stranicama; i onaj koji ima jednu godinu iskustva (naravno i on je pčelar) i onaj koji im 50 godina iskustva, mada se ljudi od velikog iskustva i sa stručnim znanjem puno ne oglašavaju. Danas je interent postao pošast; više se ne zna ni kad se treba dati pogača ili sirup, kad se pčele roje, koja matica valja, koja ne valja. To je zbunjujuće i za buduća pčelarska pokoljenja. Zbog toga imam i malu brigu – šta će, kako i od koga mladi pčelari naučiti…
Šta će nam plastika?
Danas Boris ima stotinjak društava. Pčelari na LR i AŽ košnicama. Ima pčelinjake na dvije lokacije; jedan u rodnom Novom Travniku (podnožje Vlašića) a drugi u Orašju, gdje je kupio dunum zemlje samo za svoje pčele. (Miran je u smislu da nema velike pčelarske gužve oko njega, ali nije rahat od lopova. Prošle godine su mu ukrali 20 društava, a pretprošle pet. Prijavio je krađu, ali policija nije pokazala skoro nikakvo zanimanje da otkrije vinovnike).
Koristi našu autohtonu maticu „sivku“. Za nju navija svim srcem, jer kaže da je to pčela koja se srodila sa ovdašnjim klimatskim prilikama ovdje, preživjela je puno godina i donijela nam je svega.
– Kada bi je ocjenjivao od 1 do 5, „sivka“ bi sigurno dobila peticu. Ni malo mi se ne sviđa ovo šarenilo sa uvođenjem matica, prvo iz Irana kroz donacije, pa onda one žute „talijanke“, a evo u zadnje vrijeme uvoze iz Austrije, navodno, mirne pčele, koje ne ubadaju. Meni to nije normalno, baš kao što mi nije normalnu da u pčelinjake uvodimo plastiku. Po mom mišljenju to je velika opasnost za bh. pčelarstvo. Ljudi zaboravljaju da je pčela milionima godina ostajala u životu, a njeno prebivalište je drvo.
Zato joj ne treba plastika. Šta ćemo je tamo gurati? Mi pčelari trebamo pomoći pčeli da nam donese nešto što od nje tražimo. Ali ne smatram da je moramo trpati u plastike, u šporete, u zamrzivače, u dimnjake…
Pored mučnog nabrajanja problema sa kojima se pčelari susreću, kao najveće opasnosti za pčelarenje naš sagovornik navodi nepotpuni ili djelimično regulisani pravni okviri za ovu djelatnost, klimatske promjene, radijaciju, nesavjesnost i neobrazovanost poljoprivrednih proizvođača (prekomjerna upotreba pesticida prilikom zaprašivanja voćnjaka i njiva, paljenje strnjike i korova) i proizvodnju i promet falsifikovanog meda. Spominje, prošle godine usvojeni Zakon o pčelarstvu.
– Pročitao sam taj Zakon i registrirao se među prvima u Općini. Smatram da je ovo dobro za pčelare, ali se brinem koliko će se poštivati od strane zakonodavca (ne od strane pčelara). To je vrlo upitno. Ja iskreno sumnjam to su oni napisali da bi zaradili koju markicu, nikako da unaprijede ili zaštite pčelara. Nisam isguran da će veterinarske stanice raditi odgovorno svoj dio posla. Pričam to iz vlastitog iskustva…
Na kraju razgovora, pitali smo Borisa kako devera sa sve lošijim pčelarskim sezonama. Kaže:
– Pamtim i bolja vremena. Zadnjih godina su prinosi bili katastrofalno loši, tako da smo mi pčelari imali najmanje koristi. Ali, zar je to najbitnije? Na pčelarima je zadaća i odgovornost da sačuvamo pčelu na našim prostorima. Ja tako kažem i svojim ukućanima kada me upitaju “kada ću početi zarađivati od pčela. Umjesto priče o markama ili eurima, dobiti ili gubicima, samo im kažem da spašavam pčelu da ostane i opstane.
Susret sa livanjskim inspektorima
Prije par godina odselim pčele na Borovu Glavu. Našao sam vlasnika zemlje koji mi je dao smjestim košnice. Tada još nije bio na snazi ovaj federalni Zakon o pčelarstvu. Sjedim sa kolegom Vahidinom, stižu nam u posjetu u “golfu” dvojica u trenerkama, pozdrave se i pitaju čije su pčele. Velim im da su moje, a oni meni “Imate li potvrdu da su pčele zdrave?”
Nastavljam kontra pitanjem – ko je on. Veli mi da je veterinar nadležan za livanjsko područje.
Onda kreće „nagodba“; velim mu pokažite mi potvrdu da ste vi veterinar, a ja ću vama rado pokazati svoje papire.
Ode on, donese svoj papir. Odem i ja do kamiona, nađem potvrdu od prije 3 – 4 godine i dadnem mu je na uvid. On je pogleda, pa će „Uredu je“ i krenu u vozilo.
– Čekaj bolan, nije uredu. To je potvrda od prošle godine, a evo ti i od ove godine – rekoh mu.
Znači, on je došao samo da mi uzme 20 – 30 maraka, nikako da provjeri da li su te pčele stvarno pregledane. Nažalost, anarhija je prisutna kod nas i u sprovođenju zakonske regulative.
Ukidajmo barijere, vratimo pčelarsku solidarnost!
Boris redovno čita BH pčelar, kaže da je dobro što se prenose iskustva, kako mlađih tako i starijih pčelara. U krvi mu je da pomaže mlade pčelare kako savjetima, tako i darivanjem društava. Nema mladog pčeara kojem nije dao najmanje tri roja. Zbog toga je neizmjerno sretan.
Ali, kao pčelar i kao čovjek nije sretan zbog problema s kojima se susreću seleći pčelari u Federaciji BiH. Selidba je, kaže, jako mukotrpan i iscrpljujući proces kako za pčele, tako i za pčelare. A onda na sve te probleme, natovari nam se birokratija!
– Prošle godine Pčelarska udruga iz Šujice (Livno) su zabranili da se dovoze pčele iz drugog kantona ili područja u BiH. Meni je to van pameti! Ako zakon mene jasno obavezuje šta trebam uraditi kao seleći pčelar, zašto zakonodavac preciznije ne uredi i ovo pitanje? Naprimjer, na Kupreškom polju se može smjestiti 100 pčelinjaka, a smješteno je jedva tridesetak. Dakle, ima mjesta za još 70.
U takvim slučajevima, ja nađem saglasnost vlasnika zemlje, odem u Općinu i prijavim se kao seleći pčelar, sve obaveze uredno izmirim. A onda se pojave lokalni pčelari, ne dozvoljavaju dolazak.
Ko su pčelari da nekome zabranjuju ispašu?
Tvrdim da pčela iz prirode ne uzme ni 30 posto mogućnosti koje joj se nude, nekatara. Bez obzira koliko ima pčela i društava, dan je prekratak da pčela sve iskoristi. Znači, jako puno nektara ostaje u prirodi. Mi ne možemo doći do toga, jer pojedinci ne dozvoljavaju.
Moja poruka je: podhitno ukidajmo barijere, vratimo pčelarsku solidarnost!
PROČITAJTE:
Pčelarenje na većim nadmorskim visinama
PROPOLIS: Lijek koji ubija sve što smeta organizmu
